Bojan Šijan: Roditelji često primijete da s djetetom nešto nije uredu, važno ih je slušati

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 10-20 posto djece do 18 godina ima neki poremećaj mentalnog zdravlja. Provođenje javnozdravstvenih edukativnih aktivnosti, programa rane detekcije i intervencije te unaprjeđenje kvalitete zdravstvene skrbi, važni su kako bi se unaprijedio kvalitet života djece i adolescenata s psihofizičkim poteškoćama, ali istovremeno i njihovih porodica. Kako prepoznati prve znakove oboljenja, je li ga moguće prevenirati, kako postupiti u trenucima kada pacijent pokazuje teži oblik autodestruktivnog i agresivnog ponašanja prema drugoj osobi, ali i podršci i empatiji koju ovoj populaciji trebaju dati medicinska struka i društvo, razgovarali smo s Bojanom Šijanom, pshologom i psihoterapeutom u edukaciji (insistira na posljednjem, jer njegov posao, pojašnjava nam, zahtijeva cjeloživotno učenje i usavršavanje), iz Centra “Dajte nam šansu” Sarajevo. Riječ je o nevladinoj neprofitnoj organizaciji koja pruža podršku svim članovima porodice koja ima dijete s bilo kojim oblikom i stepenom psihofizičke smetnje.

Naglašava da je veoma važno roditelju nakon što sazna dijagnozu djeteta, ili čak prenatalno, dok je dijete u utrobi majke, ako se ustanovi da je izvjesno da će biti rođeno s određenim poteškoćama, pružiti pomoć i psihologa i edukatora rehabilitatora, logopeda, medicinske sestre, socijalnog radnika… Jer, ako na samom početku izostane prevencija, kasnije posljedice su vrlo teške, u smislu da roditelji ni do pete godine djetetovog uzrasta nisu prihvatili činjenicu da ono zaista ima određene poteškoće na koje je potrebno tretmanski reagovati. To su ozbiljna stanja i ne treba se oslanjati na mehanizme odbrane i racionalizacije; proći će, s vremenom će biti bolje, kod komšije i rođaka dijete također nije progovorilo do četvrte godine…

Neke smetnje kod djeteta možemo utvrditi tokom trudnoće, ali neke i ne. Koji su prvi znaci na koje roditelji trebaju obratiti pažnju?

– Moje iskustvo rada s roditeljima govori da roditelji često primijete da nešto nije uredu kod djeteta, način na koji hoda, ne podiže se, kasno progovara, to znači da ne progovara do druge godine, nema daljeg napretka, ili ne reaguje na kontakt očima, na pozivanje imenom, ne uspostavlja emocionalnu privrženost s majkom, ne reaguje kad ona odlazi, a emocionalno je ravnodušno i kad dolazi. Međutim, druga strana, koja se odnosi na stručnjake, prije svega pedijatre, često nema povjerenje u roditelje, ili misle da pretjeruju, te nema provjere, što je pogubno za psihološki razvoj djeteta, ali i psihofizički. Ako već sumnjaju, važno bi bilo provjeriti pogotovo ako roditelj nekoliko puta uzastopno spominje iste signale. Ne generalizujem, ima pojedinačnih slučajeva gdje su roditelji zadovoljni i gdje osjećaju stvarno sigurnost kada je u pitanju rad stručnjaka u radu s djecom, ali često u Centru se suočavamo s iskustvima roditelja gdje taj vid empatijskog odnosa između njih i radnika iz zdravstvenog sistema izostaje. Roditelju se treba posvetiti pažnja, saslušati ga barem prilikom prvog pregleda, da ih se pita šta se dešava, čega se plaše, šta im je potrebno od ljekara.

Kakva je zdravstvena skrb djece i adolescenata s psihofizičkim poteškoćama?

– Od samog početka im najčešće nedostaje sistemska podrška od obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sistema. To znači da roditelji koji imaju dijete s poteškoćama u razvoju nemaju resurse u zajednici koje imaju porodice s djecom tipičnog razvoja, nemaju izbor za jaslice, teško mogu da pronađu vrtić u koji će upisati dijete, to je tek borba sa sistemom i onima koji vode te vaspitno-obrazovne ustanove da oni prepoznaju vrijednost inkluzije kao takve i da pruže podršku roditeljima. Na raspolaganju su im centri ovog tipa, kojih u BiH ima pet: u Banjoj Luci, Foči, Zenici, Zavidovićima po jedan, dok su u Sarajevu dva. Zahvaljujući ovim centrima i sličnim udruženjima, porodica dobija neophodnu podršku tima, koji čine različiti stručnjaci.

Raditi s djecom s psihofizičkim poteškoćama ipak od zdravstvenog radnika traži duplo veću snagu, empatiju, koliko iscrpljujući svakodnevni posao može i treba biti izgovor za određene tretmane djece?

– Iznad svega stavljam radnu etiku, koja nije samo institucionalna nego treba da bude i lična. Nema opravdanja u iscrpljujućem svakodnevnom poslu, u nedostaku podrške unutar te ustanove samom osoblju za zlostavljanje djeteta. Ako smatraju da ne mogu da odgovore adekvatno na potrebe djeteta i da njih iscrpljuje mnoštvo zahtjeva, neka odustanu od te pozicije, bilo bi dobro da artikulišu jasno probleme da se to ne bi ponavljalo, jer će se možda pojaviti neko ko će zbog raznih okolnosti u svom životu možda biti prinuđen da radi taj posao, i koristit će to kao opravdanje za ovakvo nehumano ponašanje prema djeci koja su psihofizički osjetljiva.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.

The post Bojan Šijan: Roditelji često primijete da s djetetom nešto nije uredu, važno ih je slušati appeared first on Azra Magazin.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*